piško

nedjelja, 14.09.2008.

što ti misliš
zašto si mi draga
jer gledaš
drugačije
snijeg i sunce
tko tu koga
topi
tko tu
kopni
što ti misliš
zašto nešto
ne mogu reći
pa šutim
pa drugačije
sve drugačije
kažem
pa šutim
laku noć
skini slojeve
šminke
nabore
usni
kao ja
kad se sjetim
tvoga glasa
glasova
hora
koji prati
samo spavaj
lijepo
lijepi moraju spavati
lijepo

nije moje, nego jednog čovjeka koji je svoju ženu osvojio ovim stihovima.

subota, 23.08.2008.

hrvatska

i prije nego počnem s pisanjem, ograđujem se izjavom da će ovo vjerojatno biti napisano malo idealistički, ali smatram da u životu svi trebamo imati idealističke ciljeve kako bismo mogli spoznati svoje granice. i, da, možda će biti malo frustrirajuće, ali što mogu kad mi je hrvatska draga.

hrvatska. zemlja sa 4 i po milijuna stanovnika. površina kolika god da je i predivne prirodne ljepote i resursi spojeni u zemlju kakve na svijetu nema. kako ono shorty u svojoj pjesmi pjeva – „a kad me gore vrati, zahvalit ću mu prvo što nam je dao komad zemlje što je za sebe sačuv'o“. i stvarno jest tako. imamo more kakvo svijet nema, žitnicu koja može pola europe prehraniti, gorice i gore, planine i brda, potoke, rijeke, jezera – što ti srce poželi, u hrvatskoj se može naći. i da stvar bude još bolja, može se naći netaknuto, čisto, nepokvareno, očuvano u svom prirodnom sjaju i ljepoti.

ali, hrvatska ima i još nešto što se nigdje u svijetu ne može naći. ima hrvate! i sve sam više uvjeren da je upravo u tome i problem. jer imati ovakve prirodne resurse, imati ovakve predispozicije za uspjeh, ovakve adute i ne znati to iskoristiti – to mogu samo hrvati. probat ću u daljnjem tekstu navesti neke probleme i dati rješenja za iste te će možda sve zvučati idealistički, ali smatram da tako i treba.

krenut ću s politikom. ja obožavam politiku, zaljubljen sam u nju i neostvareni san mi je baviti se politikom. ali ta politika ne bi smjela imati nikakve veze s ovim što mi danas u hrvatskoj nazivamo politikom i ovim ljudima koje mi zovemo političari. politika je predivna disciplina (da se poslužim danas popularnim olimpijskim rječnikom) u kojoj možeš svojim djelovanjem pomoći toliko koliko ni u jednoj drugoj, ali, nažalost, vrijedi i u lošem smislu.

moje trenutno viđenje političke situacije u hrvatskoj je gore nego ikada. jednostavno, ja ne vidim niti jednog izglednog kandidata kojem bih dao svoj glas. sve je jednako – nitko u politici nije zbog toga što ga vodi nekakva ideja i želja da popravi situaciju u zemlji, nego samo kako bi sebi osigurao što veći iznos na računu i postao što uspješniji, ali uspjeh gledajući kroz hrvatske naočale. svi gledaju kratkoročno – neka je meni dobro, a ostalima kako bude. a nitko ne pomišlja u kakvom će to društvu živjeti njegova djeca.

stvaramo jedno trulo, zaostalo i zadrto društvo u kojem se mali lopovi kažnjavaju, a veliki su gospoda i ugledni građani, u kojoj se ljudi i njihove vrijednosti gledaju kroz to što tko vozi i koju marku odjeće nosi, društvo u kojem jedna cijela generacija ne vidi svoju budućnost, u kojem je najveći problem gdje smije ili ne smije pjevati thompson, a inflacija, vanjski dug i rasprodaja državne imovine nikoga ne interesira. nesposobnost vladajuće strukture bilo za što osim za punjenje vlastitih džepova nikog previše ne uznemirava, ali zato cijela zemlja mora tjedan dana govoriti o tome tko se s kim rastao ili oženio, gdje ljetuje koji saborski zastupnik (kao, njima je odmor potreban pa neka znamo gdje ljetuju) ili u kakvoj jahti plovi premijer!!! samo ovo gore napisano vrvi od apsurda i pametnom čovjeku jedva spojivih stvari, ali nitko ništa ne poduzima.

od mlade generacije se uvijek očekivalo nešto više, nekakve promjene i pomak prema naprijed. nažalost, od hrvatske mlade generacije, isto se ne može očekivati. na moju žalost, imao sam priliku upoznati buduće hrvatske političare i jedina reakcija na to bila je suza i frustracija što smo takvo što dozvolili. pa sam odlučio i reagirati.

kao što sam na početku rekao, obožavam politiku. ali politiku kako ju ja vidim, a ne na hrvatski način. i stoga osnovasmo građansku udrugu „nobilitas“. za sada je samo građanska udruga i nadam se da ćemo kao udruga već moći neke stvari promijeniti. a jednog dana, ako bog da znanja i zdravlja, nadam se da ćemo uspjeti i pomoći našoj hrvatskoj izaći na pravi put.

istina, idealistički i visoko postavljen cilj, ali sam objašnjenje naveo gore. uskoro više na www.nobilitas.hr

zdravi i veseli bili!

ponedjeljak, 07.07.2008.

in memoriam...

počivaj u miru Božjem, prijatelju dragi...

petak, 27.06.2008.

gay parada

znam, sad svi reagiraju na tu usranu paradu, bilo pozitivno, bilo negativno. pa što onda - reagirat ću i ja!

nisam peder. Bogu hvala. ili hvala okolini u kojoj sam odrastao? prema nekima, peder se rodiš, prema nekim okolina te napravi takvim. ne znam niti ja. iskreno, nije me niti briga. a i da jesam peder, nikome to ne bih javno iznosio niti bih to javno proklamirao. čemu? zašto? što se nekoga tiče što ja radim u svoja četiri zida.

znam jednog čovjeka koji je peder. dobro, gay. da se netko ne bi uvrijedio. javno se odredio i nitko ga zbog toga ne zadirkuje, nitko ga zbog toga ne šikanira, zlostavlja ili nešto gore, ne daj, Bože. nikada nije druge opterećivao svojim seksulanim opredjeljenjem, nikad nije tražio nekakv poseban tretman ili nekakva prava. živi kao svaki drugi čovjek na ovom svijetu, ide na posao iz dana u dan, ima krug prijatelja s kojima se druži i to je to. i to je normalno.

sutra bi se trebala održati gay parada u zagrebu. ne znam koliko policajaca je potrebno angažirati da bi se to održalo, na koliko će se promet zaustaviti u centru zagreba i koliko to košta građane zagreba. sutra nitko ništa neće moći obavljati u gradu dok će gayevi defilirati po centru s porukom: gledajte nas, mi smo homoseksualci! pa neka si, brate, zadrži to za sebe. budi što te volja, ali ne moraš time mene gnjaviti. ako me zanima što si, pitat ću te. onda mi reci ako hoćeš...

imam mišljenje o homoseksualcima i uzroku zašto su postali gay i smatram da, kao i mnoge druge anomalije (da, smatram da je to anomalija, štoviše, poremećaj, ali nisam htio upotrijebiti tako grubu riječ), sve potječe iz obitelji. u mom iskustvu do sada, kada bih god upoznao nekoga tko je imao nekakvih osobnih problema, dovoljno mi je bilo da upoznam ono što je iza te osobe, da vidim stanje u obitelji i sve bi mi bilo jasno.

obitelj se na nas sve odražava više nego smo toga sami svjesni. u obitelji se formiramo kao ličnosti, usađuju nam se neke osnovne vrijednosti, načela, moral, sve ono što čovjeka čini čovjekom. ili ga ne čini. naše ponašanje, otvorenost ili zatvorenost, sigurnost i samopouzdanje – sve to, smatram, čovjek zavrijedi u obitelji. obitelj nam daje temelj za život. i ako taj temelj nije dobro udaren, usađen duboko i ako nije napravljen od pravog betona, kakvu kuću onda na tome možemo izgraditi? kakva nam korist od svega, od obrazovanja, uspjeha u životu kad je sve sagrađeno na, da se tako izrazim, ruševinama.

zadirati u svetost obitelji ne dozvoljavam niti ću ikada dozvoljavati. traženje prava da homoseksualci posvajaju djecu ne bih nikada dozvolio. smatram da homoseksualci, ali i mnogi drugi, zapravo ne znaju što je to obitelj. mogu oni bacati argumente da je tom djetetu bolje bar u nekakvoj obitelji, nego u nikakvoj, ali zar je zajednica dviju osoba istog spola zaista obitelj? kako netko može govoriti o obitelji ako istu nikada nije imao?

kao mnoge stvari danas (da mnoge, mogao bih komotno napisati sve), i obitelj je iskomercijalizirana. sve u duhu ovog današnjeg potrošačkog društva u kojem se sve može kupiti novcem. e, pa ne može!

radite što hoćete u svoja četiri zida. izlazim li ja na trg i vičem svima da nisam peder? nisam. zašto? zato što normalni ljudi rade svoj posao, a privatne stvar ostavljaju za svoj dom. pohvalite se da ste nešto postigli u životu, pokažite nekakve rezultate... što ste dobra napravili, jeste li čime popravili ovaj jadni svijet u kojem živimo i ovo učmalo društvo koje je postalo posve neosjetljivo na potrebe svoga bližnjeg? naravno, to nije važno. važno je samo da se traže stvari koje nemaju veze sa zdravom pameti i prirodnim zakonima. jer je to sad, kao, moderno. a ako si protiv toga, onda si prikriveni peder koji ne želi napredak svojoj zemlji, društvu i protivi se ulasku u EU. ma nemoj! propaganda gora nego u komunizmu!

veseli i zdravi bili!

četvrtak, 29.05.2008.

moje prvo hodočašće u Međugorje

godina 2001. jesen. ja mlad, zelen, golobrad i neiskusan ulazim u prostorije fakulteta elektrotehnike i računarstva kao brucoš. nigdje nikoga ne znam, sve mi izgleda strašno, čudno, neobično, ne znam što me čeka niti kako će cijela stvar završiti. prvo predavanje, odmah nas zastraše svakavim prijetnjama i najgorim mogućim scenarijima koji će nam se dogoditi i u jednom trenutku, usred sve moje muke, zavapim: Gospe moja, pomozi mi! ako ja ikada završim ovaj fakultet, obećajem da ću otići pješke od Posušja do Međugorja tebi na čast.

godina 2006. jesen. nešto stariji, iskusniji, sa diplomom u džepu krećem na put. na ispunjenje davno danog zavjeta. krenuo sam u ranim jutarnjim satima. kratak pozdrav s rođacima, posljednja provjera: krunica u desnoj, štap u lijevoj ruci, torba s malo vode i majicom za presvući se na leđima, fotoaparat u džepu – sve što trebam je sa mnom. neka putovanje započne...




putem možeš raditi dvije stvari: slušaš radio i pjevaš ili moliš. a kako put traje oko 10 sati, bilo je i jednog i drugog na pretek. molio sam za svakoga. za obitelj, rodbinu, prijatelje, sebe, sve što sam mislio da bih trebao moliti. jedno stvarno duboko iskustvo vjere. i mnoge stvari su se ostvarile. ma šta mnoge – za sve što sam molio, Gospa je uslišala moje molitve. ima Boga. i sluša nas. samo mu se trebamo moliti iz srca i zahvaliti mu na svemu što nam da.

osvrnuvši se preko ramena, ostavio sam posušje iza sebe i zaputio se prema broćancu.



politika me pratila u stopu jer je to bilo vrijeme izbora u bih. i, kao što sam i predviđao, jadnom narodu se ništa na bolje nije promijenilo...



jedna od znamenitosti hercegovine su stvarno prekrasne crkve. nigdje na svijetu ne postoji toliko kontradiktornosti na jednom mjestu: prekrasne crkve i busanje u katolička prsa, a u istih tih ljudi svaka druga riječ je psovka. svi se diče radinošću, poštenjem i ostalim ljudskim vrednotama, a svakodnevno se može vidjeti nebrojeno mnogo primjera zavisti, ljubomore, nepoštenja i lopovluka... crkva u broćancu.



dolazak na vranić, poznato utočište braće bašić...



granica dviju općina





predgrađe širokog brijega



crkva sv. Ante na kočerinu...



još jedna od znamenitosti hercegovine – megalomanija. važno je napraviti kuću 20 sa 20 i na tri kata, a to što će ona gotovo zauvijek ostati neožbukana, a dva kata se neće koristiti gotovo pa nikada, to nikome nije važno. zimi se grije samo jedna prostorija (kuhinja s blagovaonom) i samo je u njoj svjetlo uključeno do kasno u noć, a ostalo se drži u mraku jer nitko tamo ne boravi zbog hladnoće...



kao što bi rekao đole: „put se odmotava k'o dugi, sivi šal...“



nažalost, na oglasnim pločama samo osmrtnice. sela odumiru, mladi ljudi nemaju posla, penzije iz njemačke više nisu što su nekad bile. perspektiva i nije neka bajna...






kakav lov ovdje? pa ima i ljepših lovišta od ovoga...



smještajem plakata na ovakvo mjesto mene nikad ne bi mogao motivirati. prije bih ovo shvatio kao: "spreman sam za reciklažu“.



šipak. isto jedna od karakteristika hercegovine. protumačite kako hoćete...



spomenik u buhovu. samo pogledajte godine i sve će vam biti jasno. prođite grobljem i u vukovaru ili dođite u kenotaf na jarun. nažalost, naći ćete ova ista prezimena...






opet tumačite kako vas je volja...



jedna zanimljiva zgoda koja mi se dogodila. kako je samo hodanje prilično monoton proces, za vrijeme dok sam slušao radio, počeo sam mahati autima koji su mi dolazili u susret. svi su mi redom odzdravljali jer su znali kuda idem. (a i majica s natpisom "Kőln im August 2005. Ich war dabei.“ im je davala naslutiti ;-)) i par kilometara prije međugorja iza mene dolazi automobil, netko trubi i zaustavlja se par desetaka metara ispred mene. izlazi mlađa gospođa, otvara prtljažnik pun voća i govori: "posluži se čime hoćeš! vidjeli smo te još prije širokog i sad smo te sreli prije međugorja ponovo“. naravno da sam se malo okrijepio i nastavio svoj put. eto što su ti naši ljudi...

dolazak na odredište.






nešto malo više od 60 km u nešto malo više od 10 sati hoda. da li je vrijedilo? jest. hoću li ponovo? naravno! krajem ove godine ću, ako Bog da, magistrirati pa ću imati dobar razlog.

petak, 18.04.2008.

patnja. bol. ili nešto treće?

ne znam što se to događa u zadnje vrijeme, ali stvarno previše ljudi znam koji su zbog nečega nesretni u životu. čuj, zbog nečega - nesretni su zbog propalih veza koje su imali. pa me je to navelo na razmišljanje što je to toliko posebno u nekim ljudima koji nas obilježe za jedno duže razdoblje, ponekad i za cijeli život?

neku večer gledah neki film o ženi i muškarcu koji su se upoznali kao djeca i odmah po upoznavanju reče mu jedna starija gospođa: ovo je žena koja će ti poremetiti cijeli tvoj život! postoji li takva žena koja nas može obilježiti zacijeloga života? postoji li tzv. fatalna žena?

imam dva prijatelja koji su nedavno prekinuli prilično duge veze (za mene je sve dugo – najduža moja veza je trajala 5 mjeseci). i koliko god oni to skrivali, nije im svejedno. koliko se god oni pokušavali praviti kako ih to ne dira, nije istina. ne znam kakav bi to čovjek morao biti da ga prekid, koji on nije inicirao, ni malo ne pogodi. svakog normalnog to pogađa, ali problem je zašto? može li se takvo što nazvati ljubavlju? što je, zapravo, ljubav?

jednom prilikom sam jednoj ženi rekao da ju volim. jednoj jedinoj u mom životu do sada, a da mi nije majka. rekao sam to zato što sam mislio da je to što sam tada osjećao bilo upravo to – ljubav. je li tome bilo tako, stvarno ne znam. jer nikad prije niti ikad poslije (prošlo je od toga sada već dvije godine) nisam osjetio ništa slično. i onda se pitam pa je li stvarno moguće da osjećaj neke bezvezne zaljubljenosti, nekakve zaluđenosti ili opsjednustosti traje već eto dvije godine? ili je to samo moja umišljenost?

ne mogu reći da sam u proteklom razdoblju bio pasivani samo sjedio, plakao i čekao da vrijeme napravi svoje. nisam čovjek koji će dozvoliti da život pokraj njega prolazi, a da ja ne poduzmem ništa. bilo je i izlazaka, upoznavanja, ali uvijek postoji jedan problem koji mi ne da dalje: u svakoj novoj curi koju upoznam tražim nju... kao što to đole savršeno opisuje:

znate one situacije kada upoznate nekoga, a već nakon prve prozborene riječi u komentaru očekujete nju, u kretnji predviđate nju, u osmjehu tražite nju... i onda shvatim da joj nije ni do gležnja, da se ni jedna s njom ne može mjeriti i nisam niti krenuo, već sam odustao.

ne, nije to ljubav. jer da jest, ja sad ne bih ovo pisao, nego bih negdje vani pokušavao obnoviti ruševine neke davne veze, izgraditi porušene mostove i probati ponovo, otvorenog srca i s još više želje, strasti i zaluđenosti. prije smatram da je to danak koji treba platiti manjku ozbiljnih veza u ranoj mladosti koje nas onda pripreme na ovakve stvari u životu kada još nismo dosegli neku razinu zrelosti i nekih većih očekivanja. kada nismo dosegli razinu u kojoj od veze očekujemo nešto što će nas ispunjavati, što će nam puniti baterije nakon napornog dana ili nekoga u koga ćemo imati beskrajno povjerenje i uvijek se moći osloniti.

ovo je samo vrh ledene sante od priče koju bih mogao ispričati o ovoj temi. stvari do kojih sam došao razmišljanjem, promatranjem ljudi u vezi i nakon njih, promatranjem samog sebe i moram priznati da je dobar dio toga i točan. na moju žalost, ali točan. kada ću prestati tako gledati na svijet, kada ću prestati gledati na druge cure kroz njenu prizmu, ne znam.tko zna hoću li ikada. ali, ako prestanem, znat ćete na vrijeme. :)

nedjelja, 30.12.2007.

moj tekst za kamen - žene i kako njihov pogled na svijet vidi jedan ispodprosječan nazovi-muškarac

imam jedan post u pripremi s malo ozbiljnijom, možda malo tužnijom temom, a do tada pročitajte što će izaći u sljedećem broji Mog kamena... autor: ja .

Za sebe ne mogu reći da sam Pere (iz prošlog Kamena, op.a.) u muškom svijetu i da žene razumijem kao Einstein teoriju relativnosti, no unatoč tome imam želju probati par redaka sročiti o tim bićima koja svrstavaju u istu vrstu kao i muškarce, a koje, po meni, tamo ne spadaju ni po čemu osim po fizičkoj konstituciji. Pa eto, onda kažu da su ljudi...

Mislim da nema muškarca kojem se nije dogodila sljedeća situacija: napravili ste sranje. Zapravo, niste niti trebali napraviti sranje, nego ste napravili nešto što u vašoj dosadašnjoj vezi nije bilo uobičajeno. Recimo, jednog mirnog, sunčanog subotnjeg poslijepodneva nazvali ste dragu da odete na kavu. Subotnje poslijepodne, koje je uglavnom rezervirano za ispunjavanje sportske kladionice, pranje svog limenog ljubimca ili obavljanje nekih stvari za koje vam život kroz tjedan ne ostavlja dovoljno vremena, vi najednom posvećujete njoj. Razloga za uzbunu više nego dovoljno!

Po hitnom postupku okuplja se krizni štab (stručno zvan babinjak). Sačinjavaju ga njezine najbolje prijateljice. Jedna od karakteristika babinjaka jest da imaju listu muškaraca koji se mrze - svi bivši dečki okupljenih djevojaka. Svaki od njih je bio istračan, popljuvan, u neku ruku razapet na sve moguće načine. Naravno, ako je on taj koji je prekinuo. Kako je situacija izvanredna, traže se i izvanredne mjere. Na sve se načine pokušava dokučiti razlog iznenadnog poziva na kavu! U međuvremenu, on se izležava sa daljinskim u desnoj ruci «kopajući» kanale jer subotom popodne nema ništa na TV-u (da ima, ne bi ju zvao na kavu), dok je lijeva zauzeta ili češkanjem spolovila s mišlju: «jeba te, koliki mi je!» ili kopanjem nosa uz misli: «jeba te, šta sam izvalio». Pokoji ponosni vjetar se digod omakne. Ukratko, od dosade ne zna što će, a do kave ima još dva sata, jer, eto, da se draga stigne spremiti. Što se iza brda valja, niti ne naslućuje...

Optimalan broj žena na babinjaku jest četiri, plus voditeljica koja ga je i sazvala. Jedna uvijek ima neki predosjećaj. Kako je vremena malo (treba se još i spremiti), prelazi se u akciju odmah - razlozi zbog kojih je zvao na kavu padaju kao iz rukava.

- sinoć, kad je s muškim društvom bio vani, zabrijao je s nekom ženskom i sad ga je strah da se to ne sazna nekim trećim putovima pa će on reći izravno i tražiti milost. Vjerojatnost ovoga: 0.5. Svakom se moglo zalomiti, pa i njemu...
- kupio joj je nešto pa joj to želi dati. Vjerojatnost ovoga: 0. Pa to može obaviti i navečer kad će se ionako vidjeti.
- ima neki problem pa ga sad želi podijeliti i zajedno riješiti. Slaaatko, ali vjerojatnost ovoga: 0.01. Pa on ima svoje muške prijatelje s kojima to rješava. Ako nikako drugačije, alkoholom.
- želi prekid. Vjerojatnost ovoga 0.8. Kava iz vedra neba nikad ne sluti na dobro.
- napravio je specijalnu letjelicu kojom će odvesti mene i sebe sa zemlje u spas jer je ogromni komet na putu prema zemlji, a on jedino zna za njega.... Vjerojatnost ovoga: 1. Mo'š mislit - samo u njihovom svijetu!

Razloga ovdje možete nabrojati koliko god hoćete – dajte si mašti na volju. Što je razlog kompliciraniji i bizarniji, vjerojatnost da će ga prihvatit je veća. Ja sam muško (barem po fizičkim karakteristikama, tj. po jednoj fizičkoj karakteristici) pa nisam mogao toliko bizarno razmišljati, ali ako sjednete sa prijateljicom na kavu, ona bi vam mogla ovdje baciti ih još bar 5, 6...

Konačnu odluku o kojem razlogu se radi donosi ona sa predosjećajem. Ona dodaje 0.2 na pojedinu vjerojatnost. Jer, eto, ona ima predosjećaj. Predosjećaj da baš zbog toga zove na kavu. I sve ju podupiru u tome. Jer ona ima predosjećaj. Ne bojte se, obična kava, dosada i želja da vidi svoju dragu – to im nikada, ali nikada neće pasti na pamet. Jer u njihovom paralelnom svijetu, u koji niti jedan muškarac nikada nije zašao (dobro, možda je Mel Gibson) jednostavnost je nepoznanica. I da bi stvar bila još čudnija, one tako funkcioniraju savršeno. Dok se, naravno, ne uplete muškarac koji unese pomutnju.

Potom ide spremanje. Sretna je ona koja ima prijateljice približno slične fizičke konstitucije jer je to onda kao da imate ormara koliko i prijateljica plus onaj vaš, a ne jedan. Zajednički se slažu kombinacije, svaka doprinosi nekim svojim komadom odjeće... Obično prvih 12 kombinacija otpada, a tek se nakon toga može govoriti o nekim pokušajima i naznakama da bi se u idućih pola sata mogla i obući. Svaki komad odjeće ima neku manu: ili je guzica prevelika u tim hlačama, ili je dekolte predubok, ili je crvena prejaka (kad bi barem bila boje breskve, bilo bi savršeno), ili se boja majice ne slaže sa bojom cipela, ne znam niti ja više... Bilo kako bilo, muški to obično ne primjećuju tako da me sve navodi na zaključak da je spremanje radi drugih pripadnica istog spola koje će možebitno sresti... I da je sve uzalud...

Nakon cijele te procedure, koja je po prilici trajala nekih dva i po sata, nalaze se na kavi. On, iznutra sretan jer ju vidi i što mu više nije dosadno. Izvana sretan jer ju vidi i što mu više nije dosadno. Ona, prema van nekako nedefinirana, niti sretna niti tužna, pokušava glumiti neku smirenost, sve je u redu, kao da se radi o običnoj kavi. Iznutra - kuha! Ne zna što bi prije: udarila ga torbicom, iskopala mu oči ili ga udarila nogom u slabine pri tom se derući kako je bezosjećajna muška svinja te mu pridjeljujući još pokoji epitet koji bi priličio situaciji. Jer, ne zaboravimo, prijateljica je imala predosjećaj da će prekinuti. Predosjećaj!

Ali, onda nagli preokret. Kako vrijeme na kavi odmiče, ona počinje shvaćati da je predosjećaj bio kriv. Sama sebi postavlja pitanje je li to moguće? Pa možda je samo htio na kavu? Običnu kavu iz dosade? Ma ne... Nije moguće! Vrijeme prolazi, on prekid ne spominje, nego melje o nekim totalnim glupostima kao i na običnoj kavi (obična kava je nedjeljom, utorkom, svaki drugi petak te za blagdane i državne praznike), od kojih ona čuje svaku treću riječ (jer stvarno nema što pametno čut) te shvaća da od prekida nema ništa. Ne vjeruje na prvu loptu, ali onda...

Ovdje postoje dva puta kojima se može krenuti dalje. Prvi je dobar, a to je da se ona razveseli i aktivno se uključi u razgovor te lijepo provedu nekoliko sati zajedno: možda odu poslije kave u šetnju, nešto negdje pojesti ili u lunapark/cirkus voziti se na onim autićima što se sudaraju (usput će on i nekoliko puta šakom opaliti onaj stroj koji mjeri jačinu udarca – čisto šepurenje, viđeno u životinjskom svijetu nebrojeno mnogo puta).

Drugi nije toliko dobar, a taj je da se ona naljuti malo, onako, bez nekog razloga. Jer, eto, on je zvao na kavu iz vedra neba, ona je prošla kroz nekoliko sati šoka i frustracija bez veze i to ne može proći tek tako. A-a! Naravno, on primjećuje da nešto ne valja (u stvarnosti nema problema, ali ne može to tek tako...) te ju pita što je bilo. Odgovor (već pogađate): ništa. Jer, prema njima, on bi trebao znati u čemu je problem, trebao bi znati rješenje tog problema i trebao bi napraviti/reći/pokazati to rješenje baš sad. A on, jadnik, ne zna niti da problem postoji. Ali neću sad dalje o ovome (pretpostavimo da je naš slučaj otišao onim prvim putom), jer time otvaram Pandorinu kutiju za koju mi sve ove stranice Kamena ne bi bile dostatne...

Ovo je bio samo jedan mali, karikirani, pokušajno-šaljivi primjer koji je trebao poslužiti kao hiperbola kaosa s kojim se ljepši spol svakodnevno sukobljava i u kojem se, za divno čudo, snalazi savršeno. Kompleksan je to svijet, kompliciran, van svih prirodnih zakonitosti i pravila, ali nama muškima izuzetno zanimljiv i privlačan - poput znanstvenika kada naiđe na nešto što mu je misterij i teško shvatljivo pa onda ulaže puno truda i napora to shvatiti. I nema muškarca na ovom svijetu kojem se to ne sviđa i koji im može odoljeti. Osim naravno onih koji su malo zastranili, ali tu im je baba Vukojuša u pretprošlom broju sve rekla. Jer, zamislite svijet bez njih ili sa jednostavnim razmišljanjem kojim se koristi muškarac. Neki će na prvu loptu reći savršeno, ali ja bih ih ispravio: dosadno, bezlično, nezanimljivo i tužno...

utorak, 25.12.2007.

kad nema velike ljubavi, dovoljna je i mala...

Božić. vrijeme darivanja, svi su sretni, veseli, drže se ruku pod ruku i razmišljaju što kupiti za poklon voljenoj osobi, roditeljima, rodbini... i onda me uhvati razmišljanje – dobro, što je čovjeku potrebno za sreću? znam, ovo je prilično individualna stvar i svatko sreću doživljava na neki svoj način, ali opet smatram da većina ljudi ima neki zajednički nazivnik (oprostite, ali ipak sam ja FER završio ) i da se nekako, u osnovi, mogu svrstati u isti koš. mislim na one normalne, naravno.

da nekoga zaustavite na ulici, pitate ga to pitanje, nitko ne bi previše razmišljao i obično bi se odgovor sastojao od: zdravlje, novac, prijatelji, netko bi htio možda neku materijalnu stvar, netko nekakvo putovanje, dok bi pak neki odgovorili ono što ih trenutno najviše tišti. što je i razumljivo. ali, da imate i vi, ali i ti ljudi vremena malo promisliti, mogao bih se okladiti da bi se odgovori promijenili. jer su to sve stvari (dobro, osim zdravlja, ali mislim da to ne treba posebno naglašavati) koje nas mogu zadovoljiti na kratko vrijeme, usrećiti nas par dana, mjeseci, ako hoćete i godina, ali nakon toga se opet vraćamo na isto. ovdje bih čovjeka usporedio sa šupljom posudom – možete natočiti u nju tekućine koliko hoćete, ali će ona prije ili kasnije iscuriti sva van. čime ljudi zakrpaju tu rupu? što nam je potrebno svima da bismo ostvarili sve preduvjete kako tekućina ne bi iscurila, kako bi se zadržavala u posudi i kako bi se jednog dana, daj Bože, prelijevala preko rubova?

kažu da novac pokreće svijet. možda. ali taj smjer u kojem se kreće pod utjecajem novca nikako ne može biti dobar. jer nas vodi u propast. kažu da su zavist i ljubomora veliki pokretači ljudi. zapravo svaki jak osjećaj vas može natjerati na takve gluposti da se kasnije pitate što vam je bilo. ali niti jedan kao ljubav. kako kaže đole baš u ovoj pjesmi par postova niže:

možete ju dijeliti na onu nezrelu, pubertetsku, na zaljubljenost, na pravu ljubav, na što god hoćete, ali nema niti jednog osjećaja koji vas može toliko zaokupiti, toliko vam glavu zavrtiti, tako lako vas izbaciti iz tračnica života kao što to ljubav može. volio sam do sada jednom u životu. barem ja smatram da je to bilo to. kako bi on rekli, šta ti ga ja znam. nije se ponovilo poslije, nisam osjetio nikad prije. osjećaj sreće koji se ne da opisati, tupav osmjeh na licu, cijeli svijet ružičast, sve probleme rješavao lakoćom, bez nekog umora, opterećena, stresa... neću sad pretjerano ulaziti u detalje, ali bilo je lijepo (ne znam ja to riječima niti dobro opisati). i za to mislim da je taj nazivnik koji se može podvući ispod svakog čovjeka. htio to netko priznati ili ne. tako jednostavno, a opet tako teško ostvarivo. jer, koliko ljudi znate da su sami, a da su presretni svojim životom i da vam nikad nisu rekli kako bi bilo lijepo imati nekoga? malo se teško sjetiti imenâ, a?

ja danas tražim isto to što sam imao nekad. bez uspjeha, nažalost. možda je problem i u meni, ne znam. ali znam da se ne mogu složiti s milom u onom stihu iz naslova. mala nikad nije dovoljna. barem meni...


sretan vam Božić!

ponedjeljak, 05.11.2007.

ako vam je težak stijeg čestitosti, utaknite ga u zemlju gdje počivaju naše kosti – mi ćemo ga nositi.

vaši branitelji

za blagdan Svih svetih sam sa jednom jako dragom osobom navečer prošetao mirogojem. i koliko god ovo zvučalo moribidno, bio sam oduševljen. oduševljen mirom, spokojem, svjetlošću svijeća zapaljenih na grobovima nečijih najmilijih koje su obasjavale tamu... nešto je bilo u zraku da me potpuno opilo, uljuljalo u mirnoću mirogoja u tu prohladnu večer. htio sam samo nastaviti šetati između svih onih grobova opijen nekim neopisivim osjećajem koji me sve više obuzimao. i uhvatio sam samog sebe u razmišljanju o životu, o prolaznosti i o našoj funkciji na ovom svijetu...

moram odmah reći da vjera i Bog imaju vrlo veliku važnost u mom životu. oslanjam se na Boga kada mi je teško, nalazim utjehu u njemu i zahvaljujem mu kada mi dobro ide u životu. molim se često. gotovo svako jutro, svaki dan... jednostavno, daje mi snagu, energiju, živost. često me pitaju u čemu je tajna, kako to da stalno imam osmjeh na usnama, da sam uvijek dobro raspoložen. ni sam ne znam, ali mislim da molitva ima veze s tim. jer moć molitve je neopisiva, gotovo nestvarna.

sad u nedjelju, poslije večernje mise, prošetao sam pogledati kenotaf u našoj crkvi. ušavši u prostor iza oltara, naježio sam se. pogled na 15840 imena upisanih na dva ogromna zida ne ostavlja vas ravnodušnim. ne može nikoga ostaviti ravnodušnim. toliko duša, tolika mladost prinesena na oltar domovine. više od 1000 još se ne zna gdje su, još im nitko ne može otići na grob zapaliti svijeću, sjetiti ih se, odati im poštovanje, zahvalu... i onda pročitam natpis kojim sam i započeo pisati. stanem i ne mogu se pomaknuti... i zamislim se nad svime, jednostavno neke stvari nisam mogao spojiti u tom trenutku. ovi ljudi, ovdje napisani iznad mene, njih 15840 dali su sve što su imali. doslovno sve i nisu pitali za koga to daju, tko smo mi, jesmo li toga vrijedni, dostojni i što će oni dobiti za uzvrat. nisu razmišljali nisko, primitivno, jadno, skučeno... slušali su ono što je najvrijednije na ovom svijetu – slušali su svoje srce, poslušali ga i tako nesebično, tako velikodušno dali za mene, tebe, za nas sve koji danas živimo slobodno i sretno, ono najvrijednije što su imali.

budimo ljudi jedni drugima, a ne vukovi. budimo čestiti u životu, ne dozvolimo da novac zavlada nama. jer je ljudskosti sve manje u ovom surovom kapitalizmu koji nas gazi. nestaje savjesti, nestaje srca, nestaje čovjeka... a nestane li čovjeka zauvijek, nestat će i svijeta, nestat će nas. oslobodimo se primitivizma, prizemnih, gotovo pa životinjskih osjećaja i poriva, izdignimo se iznad toga. jer, ako ni zbog čeg drugog, zbog ovih ljudi – njima smo to dužni!

pozdrav,

pišković

petak, 02.11.2007.

...

posjetio jedan dragi blog pa mi, nakon čitanja komentara, pala pjesma na pamet. rekoh, podijelit ću je s vama. prekrasna pjesma uvijek odličnog Đoleta...

općenito, cijeli taj album mu je fantastičan, ako vam treba, javite se - dat ću vam ga.



pozdravljam vas,

pišković

<	rujan, 2008
P	U	S	Č	P	S	N
1	2	3	4	5	6	7
8	9	10	11	12	13	14
15	16	17	18	19	20	21
22	23	24	25	26	27	28
29	30

Rujan 2008 (1)
Kolovoz 2008 (1)
Srpanj 2008 (1)
Lipanj 2008 (1)
Svibanj 2008 (1)
Travanj 2008 (1)
Prosinac 2007 (2)
Studeni 2007 (2)
Listopad 2007 (1)
Rujan 2007 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv